"policija me tukla…

Zbog trenutne zabrane mahrame u citavoj Turskoj, bila sam prisiljena da ostavim studije. Mahrama je dokaz vjere u Allaha i pokornosti Njemu i Božijem Poslaniku. Mahrama je moj ponos i želim da to bude i ostalim sestrama, koje su pokrivene u citavom svijetu. Žene Božijeg Poslanika, a.s., bile su pokrivene i mi želimo biti i ostati muslimanke ciji je simbol mahrama. Odlucila sam nastaviti školovanje, ali ovaj put to ce biti islamsko - obrazovna škola u kojoj cu proširiti svoje znanje i moci da se suprotstavim svima koji žele da utrnu Islam

Hazura Vuslat iz Konje (Turska) je studentica druge godine mašinstva koja je, samo zbog hidžaba i islamskog života u “muslimanskoj zemlji”, maltretirana, privodena, saslušavana, zatvarana i na kraju joj je zabranjeno dalje školovanje. Umjesto da je u takvoj situaciji pomognu, odrekla je se i vlastita porodica. Ali, kako istice, najteže od svega bilo joj je kada su oni od kojih se traži da stanu u odbranu Islama, a koji nose titule reisova i muftija, sramno i iz bojazni da ne ostanu bez dobrih položaja, ugleda i povelikih plata, izdali fetvu da je dozvoljeno ženama da budu otkrivene. Poslanik s.a.v.s. kaže: "Nema pokornosti robu u nepokornosti Gospodaru." Pored svega toga Hazura se ni trenutka nije pokolebala, nego je nastavila da radi za Islam, da uci i tako dokaže dušmanima da prava vjernica nije kako neki žele da je prikažu glupa i nepismena žena za "prizvodnju" djece, nego naprotiv, veliki borac i uzoran odgajatelj društva. Ostavila je Tursku i došla da svoje školovanje nastavi ovdje u Bosni na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici. U razgovoru za naš casopis kaže:

HIDŽAB JE MOJ PONOS

Zbog trenutne zabrane mahrame u citavoj Turskoj, bila sam prisiljena da ostavim studije. Mahrama je jedan od dokaza vjere u Allaha i pokornosti Njemu i Njegovom Poslaniku. Mahrama je moj ponos i želim da to bude i ostalim sestrama, koje su pokrivene u citavom svijetu. Žene Božijeg Poslanika, a.s., bile su pokrivene i mi želimo biti i ostati muslimanke ciji je simbol mahrama. Odlucila sam nastaviti školovanje, ali ovaj put to ce biti islamsko - obrazovna škola u kojoj cu proširiti svoje znanje i moci da se suprotstavim svima koji žele da utrnu Islam.

- Zašto si izabrala da dodeš baš u Bosnu?

Mogla sam izabrati izmedu Njemacke, Engleske i Bosne. Odlucila sam da to bude Bosna zbog toga što je ona, zahvaljujuci ljudima koji je vode, u cijelome svijetu poznata kao zemlja ljudskih,vjerskih i svih drugih sloboda. A ovdje se mogu islamski odgojiti i obrazovati. Upisala sam Islamsku pedagošku akademiju, i kažem elhamdulillah što sam izabrala baš Akademiju na kojoj se crpi znanje iz Kur'ana i hadisa.

- Koliko islamskih organizacija ima u Turskoj, da li si ti aktivno ucestvovala u radu neke od njih i u cemu se ogledao taj rad?

U Turskoj ima mnogo islamskih organizacija. Zvanicnih ima više od 200, a ima i onih koje rade u ilegali. Neke od organizacija su: Refah partija, Dogru jal partija - Pravi put, Sefah vakuf, Ribat itd.Najviše vremena sam provela u džematu Ribat. Organizovali smo predavanja na TV-u i radiju, pisali smo u novinama obavještavajuci narod da vlasti pocinju zabranjivati mahramu. Tu zabranu vlada je krila od naroda bojeci se da ne dode do pobuna, pa su zbog toga naše proteste uspješno razbijali. U protestima smo tražili svoja prava i ravnopravnost. Policija nas je pocela hapsiti i privoditi. U stanici su nas uvodili u kancelariju sve jednu po jednu. Tu su nas ispitivali, maltretirali i vikali na nas. Na jednom od ispitivanja policajac mi je naredio da skinem mahramu na što sam mu ja rekla: "Možete mi skinuti mahramu, ali samo zajedno sa glavom". Na te moje rijeci ovaj se naljutio, udario me palicom po bubrezima i ubacio me u samicu. Tu sam ostala tri noci. Nisam znala ni koliko je sati. Bila sam sama i bilo mi je teško. Policajci su mi psovali i govorili ružne stvari. Ali ja sam sama sebi rekla da sada ne smijem zaplakati, ovo što mi se dešava nije ništa. Molila sam Allaha da nam pomogne da ustrajemo u dobru jer je ovo džihad - borba za opstanak Islama na tom podrucju, pa i šire. Na kraju su pustili mene i moje prijateljice jer nisu našli ama baš nikakav dokaz protiv nas. Pored toga što su nas hapsili i tukli, pratili su nas. Cak je civilna policija pomno pratila svaki naš korak. Prisluškivali su i naše telefonske razgovore. Govorili su da smo povezane sa tajnom organizacijom koja radi protiv vlade. Tražili su dokaze za to ali, naravno, ništa nisu mogli naci.

- Jeste li poslije toga nastavile ici na predavanja?

Nastavile smo ici na predavanja, ali su nam i to poceli zabranjivati.Profesori su nas napadali i udaljavali sa casova, dekan nas je prozivao protestantima, davao je naše podatke policiji koja nas je stalno držala na oku, ali mi smo uporno išle na fakultet. Dekan je rekao da se vladamo suprotno pravilima škole, a time i države, rušimo zakon. Pritisci na nas iz dana u dan bivali su sve veci dok na kraju tzv. vode muslimanskog naroda tj. muftije, alimi i profesori islamskih nauka nisu izdali fetvu da se žene otkriju, da to nije haram i pod prisilom se može uraditi. Bilo je mnogo djevojaka koje su im povjerovale pa su se otkrile. Tako da se broj pokrivenih djevojaka sve više smanjivao. Na mom fakultetu prije te fetve bilo je u prosjeku 15-ak pokrivenih djevojaka u svakom razredu da bi poslije nje ostalo na citavom fakultetu svega 5-6 pokrivenih, ostale su se otkrile. Neke od djevojaka su se otkrile i pod pritiskom roditelja koji su ih tjerali da završe fakultet pa makar i pod cijenu da skinu mahramu. Mnoge porodice su se odrekle svojih kcerki zbog mahrame, nisu htjeli znati za njih niti su im slali novac. Puno djevojaka je ostalo samo na ulici. Braca iz džema’ta su izašla ususret i pomogli su tim sestrama. Placali su kiriju za stanovanje, davali su im stipendiju i izdržavali ih i poducavali ih Islamu da ne posustanu i da nastave svoj rad uz Allahovu pomoc.

- Da li si ti imala podršku roditelja i kako su oni podnijeli svu tu torturu kroz koju si prošla?

Moji roditelji!? U pocetku svih ovih dogadanja oni su vršili pritisak na mene da se otkrijem. Govorili su da je važno da budem školovana, a mahrama nije važna. Što se više povecavao pritisak vlasti i policije na nas, to su više i moji roditelji insistirali da se otkrijem, cak su mi poceli prijetiti da ce me izbaciti iz kuce i odreci me se. Sve to radili su zbog njihovog nedovoljnog znanja i neupucenosti u vjeru. Znala sam da necu dobiti podršku, ali nisam mogla ni pomisliti da ce otici tako daleko. Zar je moja mahrama za njih tako loša stvar da su spremni odreci me se zbog nje? Ti isti roditelji koji su mi do juce govorili da sam im najdraže dijete koje im je donijelo radost u kucu. Zar je moje islamsko vladanje takvo da se treba osuditi? Mnogo mi nedostaje ljubav i pažnja koju su mi roditelji nekada pružali. Ja ih i dalje volim, iako oni govore da za njih ne postojim. Meni je važno da Allah, dž.š., bude zadovoljan sa mnom i molit cu Ga da ih uputi.

- Kako su organizirane žene Turske u radu za Islam i možeš li na osnovu onoga što si do sad vidjela napraviti komparaciju izmedu rada žena Bosne i Turske ?

U Turskoj ima mnogo organizacija u kojima se žene svakodnevno sastaju. Organizovani su kursevi arapskog i osmanlijskog jezika, zatim predavanja iz tefsira, hadisa, ahlaka i svih drugih islamskih znanosti koje bi jedna muslimanka trebala poznavati. Ova predavanja su opcenita za sve žene, dok imaju i posebna predavanja za žene intelektualke, zatim za domacice i za studentice. Domacice se cesto sastaju u svojim kucama, radi ucenja Kur'ana i hadisa. Studentice se takoder okupljaju vrlo cesto i to u velikom broju. Cilj tih skupova je da na njima prošire svoje znanje i da ojacaju sestrinsku ljubav koju im je Allah naredio u Kur'anu i Poslanik u hadisu. Organizirane su grupe koje objašnjavaju Islam onim ženama kojima je on manje poznat. Organizuju se zajednicki izleti u prirodu, zajednicki iftari. Takoder se cesto prave izložbe gdje se mogu vidjeti i kupiti rucni radovi, mahrame, islamske knjige i sl.. Od novca zaradenog na ovaj nacin pravi se fond iz kojeg se jedan dio izdvaja za studentice kojim je potrebna pomoc, a ostalo ide u dobrotvorne svrhe. Što se tice organizovanja žena u Bosni, koliko sam mogla primjetiti, nisu izražena u velikoj mjeri. To su u stvari samo rijetka okupljanja koja, cini mi se, nisu ozbiljno shvacena. Preporucila bih sestrama u Bosni da Islam prihvate kao emanet koji moraju cuvati na sve moguce nacine.

- Kakva je trenutno situacija u Turskoj?

Kafiri su nas trenutno pobijedili! Zbog naše slabosti i podijeljenosti oni su ovaj put pobijedili. Uspjeli su da nam zabrane pristup fakultetima. Postavili su policiju ispred svih fakulteta i škola, tako da trenutno u citavoj Turskoj ne prisustvuje nastavi niti jedna sestra pod hidžabom. Zatvorene su medrese i ukinute sve obrazovne institucije koje su poducavale Islamu. Ali pored svega toga mi se moramo boriti i ne smijemo gubiti nadu, jer Allah je uz nas. Allah je uz sve one koji se bore da Njegova rijec bude gornja. Molimo Ga da nam pomogne. Mi znamo da cemo sigurno pobijediti i vraticemo Tursku u stanje kakva je nekad bila.

- Kakvi su ti planovi za buducnost ?

Planiram ovdje u Bosni proširiti svoje znanje i vratiti se u Tursku da poducavam Islamu. Otvoricu privatnu školu gdje cu ako Bog da odgajati generacije koje ce cuvati Islam. Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli ovdje u Bosni i pružili mi podršku , a posebno se zahvaljujem svim profesorima na Akademiji koji su mi zaista mnogo pomogli. Neka ih Allah nagradi.

- Šta na kraju savjetuješ bosanskim studenticama?

Moj savjet sestrama u Bosni bio bi da budu Allahu zahvalne na blagodati koju im je dao pa mogu slobodno i bez ikakvih provokacija da se krecu i da se školuju pod hidžabom slijedeci tako Allahovu vjeru. Pa sestre, nemojte se stidjeti svoje mahrame, nego zahvalite Allahu i upozorite i ostale sestre da se pokriju, jer Allah to traži od nas. Zato što nismo davale znacaj slobodi hidžaba i Islama ovo nam se i dogada. Nemojte se dijeliti u džemate i grupe jer mi smo zbog neslaganja i tih podjela izgubile ovaj rat.

Nemojte da se to i vama desi.